ȉmendān

im. m. G ȉmendāna; mn. N ȉmendāni, G ȉmendānā dan u godini kad se slavi krsno ime čovjeka dobiveno prema kojemu svetcu [imati ~ na Sv. Antu; čestitati ~]

ȉmenica

im. ž. G ȉmenicē; mn. N ȉmenice, G ȉmenīcā gram. promjenjiva riječ kojom se označuju bića, stvari ili pojave, mijenja se po padežima i brojevima, a ima svoj rod [opća ~]

ȉmeničkī

prid. G ȉmeničkōg(a); ž. ȉmeničkā, s. ȉmeničkō koji se odnosi na imenice [imenička sklonidba]

ȉmenīk

im. m. G ȉmenīka; mn. N ȉmenīci, G ȉmenīkā 1. popis imena po kakvu, obično abecednome redu, uz koja se nalaze i drugi podatci, npr. adresa i sl. [telefonski ~] 2. školska knjiga s popisom učenika i rubrikama za ocjene 3. inform. popis datoteka koje se nalaze u memoriji računala; sin. (direktorij, mapa)

ȉmenovānje

im. s. G ȉmenovānja; mn. N ȉmenovānja, G ȉmenovānjā 1. davanje imena komu ili čemu 2. kazivanje čijega imena, navođenje koga po imenu 3. postavljanje koga na kakvu dužnost, čast ili položaj

ȉmenovati

gl. dvov. prijel. prez. 1. l. jd. ȉmenujēm, 3. l. mn. ȉmenujū, imp. ȉmenūj, aor. ȉmenovah, imperf. ȉmenovāh, prid. r. ȉmenovao, prid. t. ȉmenovān 1. dati/davati ime komu ili čemu [~ brod; ~ školu]; sin. krstiti 2. kazati/kazivati čije ime, navesti/navoditi koga po imenu [~ krivca] 3. postaviti/postavljati koga na kakvu dužnost, čast ili položaj [~ ravnatelja škole; ~ koga ministrom]; sin. (dati ime) v. pod dati, (davati ime) v. pod davati

ȉmenskī

prid. G ȉmenskōg(a); ž. ȉmenskā, s. ȉmenskō koji se odnosi na ime

ȉmenjāk

im. m. G ȉmenjāka, V ȉmenjāče; mn. N ȉmenjāci, G ȉmenjākā osoba koja ima isto ime kao i tko drugi

imenjàkinja

im. ž. G imenjàkinjē; mn. N imenjàkinje, G imenjàkīnjā žena koja ima isto ime kao i tko drugi

imigrácija

im. ž. G imigrácijē 1. v. useljeništvo 2. v. useljavanje 3. v. useljenje

imìgrant

im. m. G imìgranta; mn. N imìgranti, G imìgranātā v. useljenik

imìgrantica

im. ž. G imìgranticē; mn. N imìgrantice, G imìgrantīcā v. useljenica

imìgrantičin

prid. G imìgrantičina; ž. imìgrantičina, s. imìgrantičino v. useljeničin

imìgrantskī

prid. G imìgrantskōg(a); ž. imìgrantskā, s. imìgrantskō v. useljenički

imigrírati

gl. dvov. neprijel. prez. 1. l. jd. imìgrīrām, 3. l. mn. imigrírajū, imp. imìgrīrāj, aor. imigrírah, imperf. imìgrīrāh, prid. r. imigrírao v. useliti se pod useliti, useljavati se pod useljavati

imitácija

im. ž. G imitácijē; mn. N imitácije, G imitácījā 1. v. oponašanje 2. ono što je napravljeno po uzoru na izvornik [~ stare slike]; sin. kopija

imitírānje

im. s. G imitírānja v. oponašanje

imitírati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. imìtīrām, 3. l. mn. imitírajū, imp. imìtīrāj, aor. imitírah, imperf. imìtīrāh, prid. r. imitírao, prid. t. imìtīrān v. oponašati

imòvina

im. ž. G imòvinē; mn. N imòvine, G imòvīnā 1. sve ono što tko ima, posjeduje kao svoje vlasništvo [steći imovinu] 2. skup dobara koja komu pripadaju [zajednička ~]  nepokretna ~ imovina koja se ne može premjestiti s jednoga mjesta na drugo, npr. zemljišta i građevine; sin. nekretnina; pokretna ~ imovina koja se može premjestiti s jednoga mjesta na drugo, npr. vozila i uređaji; sin. pokretnina

ȉmperatīv

im. m. G ȉmperatīva gram. glagolski način kojim se izriče zapovijed, poticaj, molba

impèrātor

im. m. G impèrātora, V impèrātore; mn. N impèrātori, G impèrātōrā 1. pov. vrhovni vojni zapovjednik u starome Rimu 2. pren. apsolutni vladar

impèrātorskī

prid. G impèrātorskōg(a); ž. impèrātorskā, s. impèrātorskō koji se odnosi na imperatore

ȉmperfekt

im. m. G ȉmperfekta gram. prošlo nesvršeno glagolsko vrijeme

ȉmperfektīvnī

prid. G ȉmperfektīvnōg(a); ž. ȉmperfektīvnā, s. ȉmperfektīvnō v. nesvršeni pod nesvršen

ìmperfektnī

prid. G ìmperfektnōg(a); ž. ìmperfektnā, s. ìmperfektnō koji se odnosi na imperfekt [imperfektna osnova]

ìmpērij

im. m. G ìmpērija; mn. N ìmpēriji, G ìmpērījā v. carstvo

imperijalìstičkī

prid. G imperijalìstičkōg(a); ž. imperijalìstičkā, s. imperijalìstičkō koji se odnosi na imperijalizam [imperijalistička politika]

imperijalìzam

im. m. G imperijalìzma pol. težnja za nasilnim širenjem vlastitih granica prisvajanjem tuđih teritorija

implìcitan

prid. G implìcitna; odr. implìcitnī, G implìcitnōg(a); ž. implìcitna, s. implìcitno; komp. implicìtnijī koji je razumljiv sam po sebi, koji nije izravno izražen; ant. eksplicitan, izričit

imponírati

gl. dvov. neprijel. prez. 1. l. jd. impònīrām, 3. l. mn. imponírajū, imp. impònīrāj, aor. imponírah, imperf. impònīrāh, prid. r. imponírao uliti/ulijevati poštovanje, izazvati/izazivati divljenje

ìmport

im. m. G ìmporta v. uvoz

imprèsija

im. ž. G imprèsijē; mn. N imprèsije, G imprèsījā v. dojam

impresiònist

im. m. G impresiònista, V impresiònistu; mn. N impresiònisti, G impresiònīstā sljedbenik impresionizma

impresiònistica

im. ž. G impresiònisticē; mn. N impresiònistice, G impresiònistīcā sljedbenica impresionizma

impresiònističin

prid. G impresiònističina; ž. impresiònističina, s. impresiònističino koji pripada impresionistici

impresionìstičkī

prid. G impresionìstičkōg(a); ž. impresionìstičkā, s. impresionìstičkō koji se odnosi na impresionizam [impresionističko slikarstvo]

impresionìzam

im. m. G impresionìzma umj. umjetnički stil koji je nastao u francuskome slikarstvu sedamdesetih godina 19. stoljeća, a poslije se proširio i u druge likovne umjetnosti, književnost i glazbu, označuje ga slobodno i trenutačno izražavanje vlastitih dojmova

improvizácija

im. ž. G improvizácijē; mn. N improvizácije, G improvizácījā 1. ono što je načinjeno brzo i bez prethodne pripreme 2. glazb. stvaranje melodije bez prethodne pripreme

improvizírati

gl. dvov. prijel./neprijel. prez. 1. l. jd. improvìzīrām, 3. l. mn. improvizírajū, imp. improvìzīrāj, aor. improvizírah, imperf. improvìzīrāh, prid. r. improvizírao, prid. t. improvìzīrān 1. učiniti/činiti što bez prethodne pripreme, preoblikovati/preobličivati što bez prethodne pripreme [~ nastup; ~ u donošenju odluka] 2. neprijel. glazb. stvoriti/stvarati melodiju bez prethodne pripreme [~ na klaviru]

ìmpuls

im. m. G ìmpulsa; mn. N ìmpulsi, G ȉmpūlsā 1. v. poticaj 2. tehn. nagla i kratkotrajna promjena vrijednosti neke električne veličine, npr. napona ili struje 3. obračunska jedinica nekih usluga [telefonski ~]

ȉmūćan

prid. G ȉmūćna; odr. ȉmūćnī, G ȉmūćnōg(a); ž. ȉmūćna, s. ȉmūćno; komp. imùćnijī koji ima mnogo novca, dobara ili drugih vrijednosti [~ čovjek]; sin. bogat; ant. siromašan

ȉmūćnōst

im. ž. G ȉmūćnosti, I ȉmūćnošću/ȉmūćnosti osobina onoga koji je imućan

ȉmūn

prid. G ȉmūna; odr. ȉmūnī, G ȉmūnōg(a); ž. ȉmūna, s. ȉmūno 1. med. koji ima imunost, koji je otporan na što 2. koji ne prihvaća ili ne primjećuje ono što je nepovoljno za njega [~ na ogovaranje kolega]

imunìtēt

im. m. G imunitéta 1. v. imunost 2. prav. oslobađanje od primjene pojedinih pravnih propisa

ȉmūnōst

im. ž. G ȉmūnosti, I ȉmūnošću/ȉmūnosti 1. med. sposobnost organizma da se suprotstavi uzročnicima zaraznih bolesti; sin. (imunitet) 2. osobina onoga koji ne prihvaća ili ne primjećuje ono što je nepovoljno za njega [~ na kritike]

ȉnāče

pril. 1. u ostalim slučajevima, u svim okolnostima osim postojećih [Ja ~ ne pušim.] 2. u protivnome, ako se ne ispuni zahtjev ili ne posluša naredba [Dođi, ~ ću otići.]

inàčica

im. ž. G inàčicē; mn. N inàčice, G inàčīcā drugi oblik iste stvari koji zadržava bitna svojstva izvornoga oblika; sin. (varijanta, verzija)

ìnāt

im. m. G ináta nerazumno protivljenje čijoj volji ili mišljenju [učiniti što iz inata]

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Školska knjiga